Na glavnoj sceni Podgoričkog korza, tog večernjeg oktobarskog sata, naš Vokalni ansambl „Mirko Srzentić“ svojim snažnim i dirljivim glasovima podigao je atmosferu grada. Sklad harmonije, ritam uspomena i toplina izraza prerasli su u demonstraciju moći glasova koji pričaju priče.
Publika na trgu je zadobila trenutke nostalgije, prisjećajući se bogatih devedesetih godina koje su oblikovale modernu Podgoricu.
Note koje vraćaju u prošlost
Ansambl je izveo niz pjesama koje su bile dio lične i gradske historije —
- „Evo zora“ od Bojana Bajramovića, čiji stih „zora tek miriše“ razbudio je uspavane emocije i podsjetio na davne zore ljubavi i nade
- „Zauvijek moja“ (No Name) — pjesma koja je ostavila traga na mnogim srcima i simbol je jedne generacije, prenijela je osjećaj trajnosti ljubavi i odanosti
- I druge melodije koje su odzvanjale kroz vrijeme, svaka sa svojom pričom, sa sjećanjem na drage ljude, susrete, osmijehe i suze.
Svaka pjesma, izgovorena sa predanošću, donijela je težinu sjećanja, ali i svjetlost nade. Naši pjevači su pokazali da glas može biti hram — siguran, emotivan, otporan.
Skromnost, ljepota i kontinuitet
Bez pompe, ali sa ponosom, Vokalni ansambl je i tog dana potvrdio da njegova misija nije samo pjevati — već bastiniti tradiciju i gradsku baštinu, održavati vezu između prošlog i sadašnjeg, između onoga što jeste i onoga što tek treba da bude.
U noći kad su koraci igre pričali priču, glasovi su je nadopunili: šaptali su o dragim ljudima, o ljubavima koje traju, o gradu koji diše sa svakim stihom.
Neka se ove noći pamti kao dokaz da folklor, pjesma i tradicija žive i da s njom dišemo — zajedno.